Nastao je u vrijeme kad je istočnu jadransku obalu zahvatio val popisivanja običajnoga prava, a sastavljen je na blagdan Triju kraljeva, 6. siječnja 1288. godine, u kaštelu Novigradu, središtu frankopanske Vinodolske knežije.

Sastavljači Vinodolskog zakona trudili su se da kmeta-pučanina osiguraju i zaštite od prevelikog utjecaja feudalčeve vlasti, osobito sudske. Posebnu značajku Vinodolskom zakonu daje okolnost što ga je sastavila "komisija" sastavljena od predstavnika devet vinodolskih gradova-općina: Grobnika, Trsata, Bakra, Hreljina, Drivenika, Grižana, Bribira, Ledenica i Novigrada (danas Novi Vinodolski). Predstavnici spomenutih gradova sastali su se 6. siječnja 1288. godine u frankopanskom kaštelu Novigrada "pred licem kneza Leonarda" i popisali stare pravne običaje što su se primjenjivali u Vinodolskoj kneziji, pa je zbog toga taj dokument i nazvan "Vinodolski zakon"

Najveći broj propisa odnosi se na krivično pravo. U tim je odredbama opsežno razrađen sustav globa i kazni za krađe, uvrede, ozljede i ubojstva. Globe, uglavnom novčane, dijelili su knez, oštećenik i, katkad, općina. Vinodolski zakon je veliku brigu posvećivao osobnoj zaštiti žene, navlastito njezinoj časti. Kažnjavalo se tjelesno nasilje nad ženama, silovanje i udaranje, usmena uvreda, kleveta i simbolično obeščašćenje.

Usmena uvreda, poglavito psovka, kažnjavala se globom od dvije libre koja se plaćala kako oštećenoj osobi, tako i knezu. Kazna je jednako vrijedila i za muškarce i za žene koji su počinili prekršaj bilo prema muškarcu ili prema ženi, što svjedoči o ravnopravnosti pripadnika oba spola pred zakonom. Kako bi se dokazala uvreda, bilo je nužno imati barem jednog vjerodostojnog svjedoka, ako događaju nije nazočilo više svjedoka.

U jednom članku Vinodolski se zakon posebno bavio “tvarnicom“ odnosno vračarom. Te su žene pripremale svakojake prirodne lijekove, napitke i masti. Uvijek je postojala opasnost da se netko od takvih pripravaka otruje i strada pa se osoba koja ih je smiješala strogo kažnjavala. Ako bi bila prvi put uhvaćena u nedjelu koje se dokazivalo vjerodostojnim svjedočanstvom, plaćala je knezu vrlo visoku novčanu kaznu od 100 libri ili 45 dukata. Nije li globu mogla podmiriti, kažnjavala se spaljivanjem. Bio je to jedan od dva slučaja kad je Vinodolski zakon propisivao smrtnu kaznu: drugi se ticao osobe koja je opetovano učinila palež. Nadalje, ako bi „tvarnica“ ponovila zločin, knez bi je mogao kazniti po svojoj volji. Jednako se kažnjavao i muškarac kojeg bi se otkrilo u istom nedjelu, pa to dodatno utvrđuje jednakost pripadnika oba spola pred zakonom.

Prvo izdanje Vinodolskoga zakonika objavio je Antun Mažuranić 1843. godine u Kolu.