kao zamjena Masleničkom mostu, kojega su neprijatelji srušili početkom agresije na našu domovinu. Prisjećamo se kako je djed govorio da je postavljanje pontonskog mosta omogućila prva oslobodilačka akcija Hrvatske vojske – Akcija Maslenica. Brzo na mobitelu otvaram Internet i pronalazim podatak: u utorak, 22. siječnja 20. je obljetnica te veličanstvene akcije. Kad se vratimo, pisat ću baš o tom događaju iz naše povijesti.

Akcija Maslenica počela je rano ujutro 22. siječnja 1993, a moja teta, koja je tada išla u 2. razred OŠ “Stanovi“, sjeća se znaka za opću opasnost, a da prije toga, kao i obično nije čula detonacije. Čudila se da je tako, a djed, tada ratni izvjestitelj, žurno je napustio kuću. Tek poslije mediji su objavili da je Hrvatska vojska i policija započela Akciju Maslenica, kojoj je cilj bio osloboditi zadarsko zaleđe i stvoriti uvjete za povezivanje juga i sjevera Hrvatske preko Novskoga ždrila. Na veliku radost, akcija je ostvarila svoje ciljeve. Oslobođena su brojna mjesta u okolici Zadra, a i Novsko ždrilo bilo je pod nadzrom Hrvatske vojske.

Ubrzo je podstavljen pontonski most, koji je uvelike olakšao promet između Dalmacije i ostalih dijelova Hrvatske usprkos čestom granatiranju. Istodobno, prvi hrvatski predsjednik, doktor Franjo Tuđman, označio početak radova na gradnji novoga mosta, preko kojeg se danas vozimo putujući autocestom. Da je sve to bilo moguće uraditi, zaslužni su hrabri hrvatski branitelji iz svih dijelova domovine, a temelje naše slobode, a i mosta, izgradilo je 127 poginulih hrvatskih branitelja i više stotina ranjenih.

Jedan od glavnih zapovjednika akcije bio je general Ante Gotovina. Kolike su njegove zasluge, pokazala je cijela Hrvatska i Zadrani, očekujući generala nakon oslobađajuće presude koji je u haaškom zatvoru godinama bio nepravedno zatvoren. Dočekujući generala u svojem gradu, građani Zadra i cijelog ovog kraja, izražavali su zahvalnost i svim njegovim suborcima, a osobito onima koji su dali živote za našu slobodu, jer bez njihove žrtve moja generacija ne bi mogla uživati u miru i očekivati ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Zbog svega toga odlučila sam napisati ovih nekoliko redaka i tako bar malo dati svoj doprinos pri izražavanju zahvalnosti hrvatskim braniteljima.

Nadam se da njihova žrtva nije bila uzaludna i da će, usprkos svim teškoćama o kojima svakodnevno slušam od starijih, naša budućnost biti ljepša i veselija. Ovih dana, makar za trenutak, trebamo zaboraviti sve naše probleme i svoje misli posvetiti onima koji su svojom hrabrošću stvorili uvjet da živimo u miru i da preko pontonskog mosta, a potom i pravog, putujemo kroz našu domovinu.