Carlo Schlösser, Ludwig van Beethoven (1890.)

U dvadesetim godinama života preselio se iz rodnog Bonna u Beč, učeći glazbu s Josephom Haydnom i brzo stječući ugled pijanista virtuoza. Unatoč postupnom gubljenju sluha u mladosti, Beethoven je nastavio proizvoditi značajna remek-djela kroz cijeli život, čak i kad je bio potpuno gluh.

Kako je Ludwigov otac bio oduševljen tadašnjim čudom od djeteta, mladim Wolfgangom Amadeusom Mozartom, koji je već sa 6 godina komponirao skladbe, on je pokušao, po tom uzoru, malog Ludwiga vrlo rano učiti sviranju violine i glasovira, pri čemu je često i pretjerivao. Ludwig je često morao noću ustajati i vježbati sviranje glasovira, što je opet za posljedicu imalo to da je Ludwig često bio umoran za školu.

Wolfganf Amadeus Mozart je slušajući mladog Ludwiga kako svira rekao: »Jednog će dana taj mladić podići veliku galamu u svijetu!».

Već u starosti od 30 godina, kod Beethovena se primjećuju znaci ostoskleroze, i on počinje sve slabije čuti. 1819. godine, Beethoven postaje potpuno gluh, pa tako da više i nije u mogućnosti izvoditi sam svoje koncerte kao ni dirigirati.

Prvom polovicom 19. stoljeća Beethoven postaje najpoznatiji i najslavniji glazbeni skladatelj Europe. Njegove simfonije, protkane revolucionarnim duhom ubrzo postaju redovit repertoar svih orkestarskih koncerata.

1. prosinca Beethoven je putovao u Beč u otvorenoj kočiji, unatoč prilično hladnom vremenu. Dobio je upalu pluća koju je nekako prebolio, ali je ona pogoršala ostale probleme, 3. siječnja 1827. napisao je oporuku, a 26. ožujka je umro u svom domu.

„Za Elizu, za sjećanje od L.v.Bthv, 27. travnja“ – posveta je koju je veliki skladatelj napisao uz melodiju koja je u povijest ušla kao jedna od najpopularnijih.